Zbrinjavanje kroničnih rana
Naziv postupka: Toaleta i previjanje dekubitusa
Definicija postupka: Toaleta i previjanje dekubitusa podrazumijeva postupak zbrinjavanja dekubitusa na najučinkovitiji način (određuje multidisciplinarni tim medicinskih sestara i liječnika) u određenim vremenskim intervalima koji se određuju ovisno o vrsti i izgledu dekubitusa sve do zacijeljenja istog.
Svrha postupka:
-
-
primjena ordinirane terapije na ranu
-
sprečavanje prelaska postojećeg stupnja dekubitusa u viši stupanj
-
smanjiti stupanj postojećeg dekubitusa
-
cijeljenje rane
-
sprečavanje pojave mogućih komplikacija
-
Osnovna obilježlja postupka:
U kući bolesnika medicinske sestre / tehničari najčešće se susreću s kroničnim ranama, a akutne rane najčešće su zbrinute u bolnici ili ambulanti specijalista obiteljske medicine. Kroničnim ranama smatraju se one koje ne zarastaju u predviđenom razdoblju, a proces zarastanja traje 6 tjedana i dužlje. Prema etiologiji dijele se na venske ulkuse, dekubitalne ulkuse, dijabetičke ulkuse, arterijske ulkuse, rane prouzročene karcinomom i druge. Previjanje dekubitusa zahtijeva multidisciplinaran pristup u zbrinjavanju rane pri čemu medicinska sestra / tehničar iz zdravstvene njege u kući ima ključnu ulogu u praćenju izgleda rane, zbrinjavanja rane i pravodobnom reagiranju na promjene te u obavještavanju liječnika koji odlučuje o načinu daljnjeg zbrinjavanja.
Dekubitus se obično lako dijagnosticira zbog tipičnog izgleda i lokalizacije iznad koštanih dijelova. Najčešće primjenjivani sustav za klasifikaciju dekubitusa jest sustav koji je preporučio National Pressure Ulcer Advisory Panel (NPUAP) koji se primjenjuje od 2007. godine. Prema ljestvici NPUAP-a dekubitusi se dijele na 4, odnosno 6 stupnjeva ― ovisno o dubini lezije, s tim da se prva četiri stupnja označavaju brojkama od I do IV, a zadnja dva kao neklasificirani stupanj i suspektna lezija dubokih tkiva.
I stupanj: koža je intaktna i radi se o reaktivnoj hiperemiji kože koja nastaje unutar 24 sata nakon oslobađanja pritiska. Područje može biti bolno, tvrdo, meko, lokalno povišene temperature ili niže temperature od okolne kože. Postojanje dekubitusa I stupnja može poslužiti kao indikacija da se radi o rizičnom bolesniku kod kojeg je potrebno primijeniti ozbiljne mjere prevencije.
II stupanj: prisutan djelomičan gubitak kože kod kojeg su zahvaćeni samo epidermis i dermis. Na koži su vidljive induracije, stvaranje mjehurića ispunjenih seroznim ili serozno-sukrvavim tekućim sadržajem, otvoren plitki ulkus koji je bezbolan. Ako se pojavi bol takvog ulkusa, tada je to naznaka dubljeg oštećenja tkiva.
III stupanj: prisutan potpun gubitak kože sa širenjem defekta u potkožno tkivo. Lezija može sezati sve do mišićne fascije. Prisutan ulkus s vidljivim potkožnim tkivom uz mogućnost postojanja tunela i mogućim podminiranim rubovima.
IV stupanj: prisutan potpun gubitak kože i potkožnog tkiva, zahvaćeni su mišići sve do tetiva, zglobova i kostiju. Moguća je veća podminiranost, destrukcija kostiju te osteitis i osteomijelitis. U dnu ulkusa vidljivi su ili su palpabilni mišići i kosti. Na dnu ulkusa mogu se na pojedinim dijelovima vidjeti nekroze i fibrinske naslage. Često je na koži prisutan samo malen defekt kože ispod kojeg se nalazi veliko područje destruiranog tkiva.
Neklasificiran stupanj dno ulkusa ispunjeno je fibrinskim naslagama i nekrozama koje mogu prikriti dubinu ulkusa te na taj način onemogućiti klasifikaciju. Klasifikacija je moguća tek kada se odstrane sve fibrinske naslage i nekroze.
Suspektna lezija dubokih struktura postojanje ljubičaste ili smeđe obojene lokalizirane regije intaktne kože ili mjehura ispunjenog krvavim sadržajem upućuje na mogućnost dubljih oštećenja tkiva. Takvo područje je bolno, osjetljivo, toplije ili hladnije od okoline, s mogućom fluktuacijom. Dosad je opisano oko 130 čimbenika rizika za nastanak dekubitusa (unutarnjih i vanjskih). Najvažniji čimbenici rizika su mobilnost, dob, nutricija, stanje kože i perfuzija.
Naziv postupka: Toaleta i previjanje venskog ulkusa
Definicija postupka: Toaleta i previjanje venskog ulkusa podrazumijeva postupak zbrinjavanja ulkusa na najučinkovitiji način te u određenim vremenskim intervalima koji se određuju ovisno o vrsti i izgledu venskog ulkusa, sve do zacijeljenja istog.
Svrha postupka:
-
primjena ordinirane terapije na ranu
-
smanjiti veličinu postojećeg venskog ulkusa
-
sprečavanje mogućih infekcija rane
-
cijeljenje rane
-
sprečavanje širenja i mogućih komplikacija.
Osnovna obilježlja postupka:
Najčešći oblik venskog ulkusa jest venski potkoljenični ulkus. To je najteža manifestacija kronične venske insuficijencije. Postojanje venskog ulkusa uvelike umanjuje kvalitetu života bolesnika, ali i njegove obitelji. Naime, uzrokuje smanjenu pokretljivost bolesnika, anemiju zbog postojanja kronične bolesti. Nadalje, u bolesnika se javlja osjećaj socijalne izoliranosti (zbog širenja neugodnog mirisa iz same ulceracije). Venski ulkus tretira se kontinuiranom lokalnom terapijom koju je ordinirao liječnik te previjanjem i toaletom rane koju provodi medicinska sestra / tehničar. Kronični venski ulkus multifaktorska je bolest praćena bolovima. Etiološki čimbenici dijele se na primarne (valvularna insuficijencija površnog venskog sustava), sekundarne (tromboza vena) i nasljedne (prekomjerna tjelesna težina, nedovoljna tjelesna aktivnost…). Venski ulkusi mogu se tretirati primarnim ili sekundarnim pokrivalima izrađenim od poliuretanske pjene s visokom moći upijanja. Takva pokrivala mogu biti jednoslojna ili višeslojna, s ljepljivim rubovima ili bez njih. Preporučuju se za upotrebu kod svih vrsta venskih ulkusa sa srednjom ili većom sekrecijom, a upotrebljavaju se u svim fazama cijeljenja rane.